Život nas ponekad stavlja u situacije koje nam bude neugodne osjećaje.
Nerijetko se tada usmjerimo na rješavanje same situacije i ponašanje osobe s kojom smo se našli u toj situaciji, umjesto na dublji razlog svog bolnog doživljaja toga što se dogodilo.

Pred nekoliko dana  prijateljica mi je pričala kako ju je povrijedilo što muž nije želio ići s njom na koncert kojem se jako veselila.

Pitala sam je osjeća li ona inače da je muž uz nju i da dovoljno cijeni njihovo zajedničko vrijeme. Odgovorila je – Ne. Tada sam je pitala – kad bi to inače osjećala, bi li jednako gledala na ovu konkretnu situaciju, bi li joj jednako smetalo što nije želio ići na taj koncert? Ne bi.

Pred nekoliko mjeseci druga mi je prijateljica ispričala kako se našla u situaciji gdje je njenog muža zagrlila kolegica s posla, a on je zagrljaj prihvatio. To joj je prilično zasmetalo.

Potaknula sam je da razmisli posvećuje li muž njoj dovoljno pažnje i nježnosti – osjeća li bliskost s njim? Odgovor je bio negativan. Bi li jednako doživjela to što je prihvatio zagrljaj kad bi odgovor bio potvrdan? Velika je vjerojatnost da ne bi.

roza, crvena, lifesupportonline

Ponekad je lakše usredotočiti se na trenutnu situaciju koja nas je pogodila, nego na razlog zbog kojeg smo je tako doživjeli. Sve nam se čini jednostavnije, nego premjestiti fokus na sebe. Ipak, razlozi i odgovori uvijek leže u nama samima. I to u teoriji većinom znamo. Kako bi inače objasnili činjenicu da će dvije osobe različito, ponekad i posve drugačije doživjeti istu situaciju?

Važno je pogledati što dublje unutra da bi upoznali sebe. Osvještavanjem, priznavanjem i prihvaćanjem svojih pravih povreda počinjemo se iscjeljivati.
Jednom kad izaberemo taj put, duša će nam biti zahvalna… a o ljudima s kojima dijelimo život da i ne govorim.

Svako, pa i bolno iskustvo znači učenje i rast. Nijedno nas ne ostavlja istim kakvi smo bili prije nego smo ga doživjeli.  Svako nas vodi barem jedan korak bliže sebi; bliže ljubavi od koje smo sačinjeni. Upravo zato – što smo bliže sebi, bliže smo i drugima. A kad prihvatimo da su ljudi oko nas tu da bi nam pomogli u tome, da dotiču naše rane da bi se iscijelile, postajemo jedno sa svime. Tada je strah već postao ljubav.

perje, lifesupportonline

Ključna su pitanja koja trebamo postaviti sebi 

Kako bi na ovo reagirao netko tko voli sebe? Kako bi sada ovo doživio onaj tko se inače osjeća voljeno? Dakle, što ova situacija za mene znači i na što me podsjeća? Kada i zašto sam prestao voljeti sebe? Nosim li tu ranu već dovoljno dugo i mogu li je sada otpustiti?

Uglavnom se radi o ranama iz djetinjstva. O situacijama između djeteta i roditelja koje su (bar u dječjim očima) izgledale kao surovost, grubost, odbijanje, kritika, osuda… i sve ostalo što je značilo nedostatak ljubavi. Nastala su uvjerenja – Moram zaslužiti ljubav. Nisam dobar/vrijedan takav kakav jesam. Moram odbaciti svoje pravo ja da bih bio voljen/prihvaćen/pripadao. Ako me ne vole, ne volim ni sam sebe. Ljubav je – odricanje, borba, patnja, vezanost…

Kad pronađemo u sebi takva ograničavajuća uvjerenja (ono koje nas dotakne sigurno je prisutno), odlučujemo hoćemo li ih pustiti. Ako smo spremni, predajemo ih zajedno sa strahom, krivnjom i zamjeranjima koja ih prate Svemiru ili u Božje ruke, kako bi bila zamijenjena ljubavlju.
Način na koji ćemo to učiniti je individualan i ne može biti pogrešan. Netko će to jednostavno osjetiti, netko će vidjeti kako te blokade imaju oblik, boju, teksturu… i kako odlaze. Netko će samo reći – Bože, dopuštam da se pobrineš za to, vjerujem Ti, riješi to. I pustiti.

Autor: Martina Warde, Energetski terapeut

Ciljevi Članak Custom type Detox Uma Detox Uma - izdvojeno Emocije i emocionalna svjesnost Komunikacija Ljubav i odnosi Obiteljski odnosi Opraštanje Ostalo Postavljanje granica Priče za detox uma Promjena Samopouzdanje i Vjera u sebe Strah Uvjerenja i misli

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *