Neke povrede osjećamo kao komad žeravice koji nam je pao na najosjetljivije mjesto. Toliko boli i peče da nam, bar u prvo vrijeme, ne pada na pamet da oprostimo.

U tim trenucima zapravo ne želimo maknuti žeravicu koja nam je iz peći pala na nogu, ne želimo zavidati ranu, jer bi se pritom trebali sagnuti.
E taj dio priče predstavlja opasnost. To je najteži dio problema. To saginjanje kojim priznajemo povredu, kojim se odajemo da smo ranjeni i da smo ranjivi generalno. Ispod kože krvavi, a koža dovoljno tanka da smo izloženi svijetu, koji je svakakav. Netko je probio našu zaštitnu barijeru. Nadjačao nas je, pobijedio, iskoristio naše povjerenje. U nekom nas je smislu razotkrio. I zamislite sada što bi se tek moglo dogoditi kad bi mu oprostili.

tirkizna, srce, lifesupportonline

Tada bi mogli zaboraviti, a to bi nas ostavilo otvorenog srca prema krivcu i njemu sličnima.
Tada bi možda nastavili odnos. A možda i ne bi, ali ne treba riskirati. Tada bi otpalo toliko slojeva lažnih identiteta koje smo na sebe navukli, da bismo se osjećali golo.
Tada bi morali napustiti očekivanja koja smo imali prema osobi koja nas je iznevjerila. I prema ljudima općenito. Prema životu. Tada bi nestali neki ideali. Slike svijeta i načina na koji bi on trebao funkcionirati.

Što je najgore, morao bi se odlomiti tako velik komad ega, upakiran u ponos, da više ne bismo bili ista osoba kao prije. A takve promjene su rizične.

Tada bi morali otvoriti oči pred nekim istinama koje smo donedavno sasvim uspješno ignorirali. Morali bi se suočiti sa činjenicama o sebi, svojim odnosima, životnim izborima, odlukama i procjenama. Morali bi ih, prije svega, prihvatiti, a onda još i oprostiti sebi što nismo znali bolje i pametnije.

Morali bi uvažiti to da ni druga strana nije znala bolje – a to se čini kao opravdavanje onoga što se opravdati ne može.

Tada bi možda i razumjeli, a taj netko ne zaslužuje razumijevanje. Ono bi ga vjerojatno ohrabrilo u tome da ponovi pogrešku koju je učinio.
I tako se borimo sami sa sobom, nepravdom i cijelim svijetom. Dok kroz glavu prolazi…
Ako oprostim, taj netko je pobijedio.
Ako oprostim i oslobodim se, i njega ću time osloboditi. Kriv je, a prestat će se kriviti, dokazivati, iskupljivati, mijenjati. Više ga neću imati pod kontrolom.
I tako u nedogled.

A gdje sam u tome svemu ja? Ima li me zapravo u toj priči, u takvim razmišljanjima?
Ne bih rekla. A zašto me nema? Jer si nisam važna.
Ne pitam se koja je tu moja lekcija, nego se trudim krivca naučiti njegovu. Poravnati račune, koji iz moje perspektive ionako nikad nisu do kraja poravnati. I tako patim sve dok mi patnja ne postane dovoljno velika da više ne mogu drugo nego je otpustiti. Ili, uz malo više sreće, patim do trenutka u kojem ću iz pozicije slobodne volje preuzeti odgovornost za sebe.

Do trenutka u kojem će mir u mojoj duši za mene postati prioritet.

plamen, energija,lifesupportonline

Tada ću otpustiti sva gore navedena uvjerenja. Prestat ću se bojati opasnosti. Dopustit ću si proživjeti bol do kraja, a onda krenuti dalje bez nje. Birat ću i dalje otvoreno srce, jer je to stvar povjerenja u život – vjere da mi nijednu lekciju ne šalje za zlo, ni bez višeg razloga. U svaku je utkan djelić jedinstvenog božanskog plana za mene.

Sjetit ću se svakodnevno da bez povjerenja nema odnosa, kako s ljudima, tako ni s vlastitim životom. I neću ga propustiti živjeti. Također ću se sjetiti da samo rijetki nađu rijetke… Samo srca nađu srca. I znaju oprostiti.

Autor: Martina Warde, Energetski terapeut

Članak Custom type Detox Uma Detox Uma - izdvojeno Duhovnost Emocije i emocionalna svjesnost Ljubav i odnosi Manipulacija Obiteljski odnosi Opraštanje Priče za detox uma Promjena Prošlost Samoća i usamljenost Sram i Krivnja Strah Teške odluke Upravljanje konfliktima Uvjerenja i misli

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *